Dođite svi u Petrovu 3....
..... naravno, samo ako ste u Metropoli, da ne bi završili na nekom opskurnom mjestu, kao - ja sam vas tamo poslala.... 
Danas sam (tek) 5.put u svom životiću prošla onim stepenicama ispred ulaza. Srce je tuklo, no želja da učinim nekome dobro djelo, a možda i spasim nečiji život, bila je jača od mene.
Prvi put bila sam još.... hm.... samo malo, moram po knjižicu... evo - prije više od 12 godina! Još sam bila studentica, nas 3 frendice bile smo na ručku, kad nam se pridružio prijatelj od jedne, uz riječi da nakon ručka ide u Petrovu dati krv.... Odmah smo se i mi zainteresirale! On je već davao krv, pa nam je sve objasnio, nije nas bilo strah.
Svi su bili jako srdačni prema nama. Bilo im je drago da su došli novi davatelji. I svaki idući put atmosfera je bila jednako ugodna. Od medicinskih djelatnika, preko nas davatelja, sve nas veže sličan pogled na svijet, humanost i želja da se nekom pomogne, barem malo.
Rekla sam sama sebi da bi svake godine jednom mogla dati krv, i to obično činim prije svog godišnjeg odmora. Prošle godine nisam mogla dati, i bila sam jako razočarana. Prenisko željezo. Ubrzo sam, zbog drugih tegoba, klinički vadila krv, i željezo je bilo sasvim u redu.
Danas sam s liječnicom razgovarala o tome, i rekla je da su njihove granične vrijednosti puno više od onih uobičajenih. I da su se vrijednosti mogle poremetiti jednostavno zbog umora i stresa. A to mi je i liječnik rekao zadnji put prilikom testiranja željeza. A tada sam zaista bila umorna od posla, neispavana i iscrpljena.
Za one koji ne znaju - daje se 450 ml krvi. Sami postupak traje oko 10 minuta, dok vi ugodno zavaljeni u super udobne kožne fotelje gledate televiziju, pričate s djelatnicima ili uživate u svojoj veličini 
Od 1 doze krvi dobije se 1 doza eritrocita, 1 doza trombocita i 1 doza plazme. Iznenadilo me da se kod jednog liječenja transfuzijom krvi troši čak 2 doze eritrocita, 8 doza trombocita i oko 1.5 doza plazme.
Prije samog davanja obavlja se testiranje količine željeza u krvi, mjeri se tlak i obavlja se detaljan razgovor s lječnikom o zdravstvenom stanju i mogućim tegobama u prošlosti.
Kao poklon dobila sam T-shirt, a i potvrdu da sam dala krv, s kojom u mojoj firmi mogu dobiti 1 slobodan dan. Ni to nije loše! 
Nakon samog davanja dobro je još malo ostati ležati, i onda otići u njihov restoran. Klopa i cuga su besplatni, a ako vam se baš i ne ide, ipak bi morali, jer je poanta da vas liječnici barem još malo imaju pod kontrolom.
Sve u svemu - ne košta, ne boli, a nakon toga se čovjek osjeća neusporedivo veći, bolji i ... sretniji! 
Da nedajbože ne bi pomislili ...
.... da smo prekinule s pisanjem i uređivanjem našeg bloga. Ma jok ! Radi se ljudi moji. Već vas čujem, rade i drugi. U pravu ste, ali meni se čini da je to drugačije u našem slučaju. Mislim, svako samo sebe vidi, zar ne?
No, vrijeme je neumitno ( a lako bih rekla i nezamjećeno !) proletilo .
Malo smo putovale. Ne doduše svi članovi obitelji ali naš ženski trio odlučio mali godišnji provesti u Budimpešti. Nekima od nas prva posjeta. Odlično je bilo. Smještaj super. Provod nezaboravan - i odlučismo, svakako opet tamo, samo da malo popunima kobelare( op.a. priručni predmet u kojem se čuvaju, nose i drže krupnije i sitnije monete neophodne za trgovačku razmjenu, mi njima monetu oni nama robu po našem izboru, hehehe !).
Pa se ide na tečaj, u slobodno vrijeme, naravno, njemačkog, jer engeski je zadovoljavajući, a mađarski ove godine ispao iz kombinacije, pa se i na tečaj informatike ide. EU financira, pa tko se prvi javio upao ... Neki tečajevi već završeni : uređenje vrta, aranžiranje, krojenje i šivanje jednostavnih predmeta. Ovo zadnje - penzićka jedino išla. I tak.
Da ne zaboravim - trenutačna najveća preokupacija mi je učenje bajaškog. Radim opet s jednom grupom Roma pa mi se čini da ću im se lakše približiti govoreći i neke rečenice na njihovom jeziku. Oni ga znaju samo govoriti dok ih čitati i pisati nitko do sad nije učio. Tužno. Premalo se oni sami o sebi brinu, a i slabo su organizirani. Daje im se mnogo ( materijalno), a premalo bavi s njima.
No, mali pomaci se primjećuju... povećava se broj onih koji upisuju srednju školu i završavaju je, pa i djevojke se ipak trude da svojoj sredini izbore pravo na školovanje.
Pomalo, pomalo idu naprijed ali s velikom nevjericom u komunikaciji s drugima ne Romima.
I poruka na kraju, ustrajte u svojim nakanama, pa iako se vama čine ponekad prevelike prepreke u savladavanju puta do cilja, ne odustajte, jer gorčina koja ostaje u ustima nakon posustajanja ničim se ne da više isprati.
Kako ono vele stari Latini - u prijevodu : Trnovit je put do zvijezda.
Hm, pa ako i ne stignete na Mjesec - ostat ćete među zvijezdama. 
( osjeća se miris jorgovana)
Ice Bar Zagreb
Već desetak godina imala sam jednu želju - otići u pravi ledeni hotel gdje je sve, ali baš sve od leda. Još čuvam prospekte jednog takvog u Norveškoj, i u glavi su mi se vrtile slike ljudi s krznenim šubarama i rukavicama kako piju vodku iz ledenih "čašica".
I onda se nešto slično pojavilo u Zagrebu. Svako jutro, žureći na posao, gledala sam neku čudnu konstrukciju koja niče na Trgu kralja Tomislava, a oko nje ograda s reklamom jedne pive koju neću sad promovirati 
, ali simbol joj je velika crvena petokraka
Kad sam saznala o čemu se radi, nagovorila sam frendice da odemo malo zaviriti. Bojažljivo ulazimo u prvi dio, pa nekako uopće nije hladno, zar je to - to?! Konobar nam se smije i upućuje nas u drugi dio. Dobivamo pelerine, kape i debele rukavice. Kajgot, pa kaj će nam to, (vani je taj dan bilo dvadesetak stupnjeva), malo osvježenja dobro će nam doći! 
Ulazimo u "hladnjaču", a unutra - ludilo! Sve od leda - šank, fotelje, garnitura za sjedenje, "kamin", "knjiga žalbe", "sarkofag" i puno ledenih skulptura. Ludiramo se, naslikavamo, plešemo, ma zašto je ograničenje samo 15 minuta, pa uopće nije hladno!
Nakon pola sata polako prestajemo osjećati prstiće na nogama i s veseljem izlazimo na zagrebačko sunce. Na izlasku dobivamo našu zajedničku fotku u okviru.
Svaki posjetitelj, ukoliko pošalje broj svoje ulaznice na SMS, sudjeluje i u nagradnoj igri. Drugi dan dobivam poruku - "Čestitamo....!" Dobila sam poklon paket!
Nisam odmah ni shvatila da mi se ovim posjetom ostvario desetogodišnji san, a da nisam morala otići čak do Norveške! Sve je to super, ali ma kakav hotel, kakvo spavanje.... Pola sata - taman! 
P.S. da, ovo JE neplaćena reklama, jer je nama bilo zaista super, a Ice Bar je još samo nekoliko dana u našem gradu! Isplati se vidjeti!
Pomozite mojoj ljubici!
Tri sestre jednoć su iz rasadnika u provinciji došle u mali stančić u Zagrebu. Bilo im je lijepo, toplo, sunčano, no uskoro im je dom postao premalen. Presadila sam ih u tri zasebne teglice, teška srca razdvajajući zapletene korjenčiće.
Dvije sestre su se nakon početnog šoka brzo oporavile, prihvatile samoću i shvatile prednosti samačkog života, počele iskorištavati širinu novostečenog prostora i ubrzo, gotovo istovremeno, počele cvasti, dva puta godišnje, jednom za moj rođendan, u ožujku, a drugi put oko Sisveta ilitiga Svih svetih. No treća, najsitnija, teško se prilagođavala, a možda joj i smještaj uz prozor koji sam redovito, barem dva puta dnevno, ujutro i navečer otvarala, nije odgovarao.
Znam da mi ovim izgledom šarenog filodendrona želi nešto reći, ali ne znam što.
Nadam se da će mi Mum, poznata uzgajivačica zelenih ruku moći pomoći, pogotovo što ima jednu "ljubicu herojku" o kojoj će vam, nadam se, sama ispričati, koju je doslovno "digla iz mrtvih".
Što mi je činiti, od kud ove svijetle mrlje, kad su sve tri ljubice dobivale istu količinu svjetla, topline i vlage, jedina je razlika udaljenost od prozora kojeg svakodnevno otvaram.
Moj ovotjedni must have!
Mislim da uvijek mogu prestati. To je samo trenutak, mala pomoć da mi olakša trenutačne probleme... Pa i drugi ljudi to koriste...
Počelo je s upravo potrošenom bočicom spreja za nos Propoli Epid. U ponedjeljak sam išla s posla, i osjećala nekakvu laganu groznicu.... S obzirom da ne volim biti bez kapi za nos pri ruci (prvi znak ovisnosti? 
), navratih se u ljekarnu, po "nešto lagano" 
.
I nabavih friško, ispod pulta Propol Aid. Isto sadrži propolis, ali ne stvara ovisnost. Odlično. Možda će mi biti dovoljno nešto što će stvoriti placebo efekt.
No, gripa divlja, nos odbija suradnju, zatvara sve granice, postavlja betonske blokove. Noću krkljam, budim sama sebe svojim hrkanjem (što, gdje, kako, zar netko buši beton u 4 ujutro? Aha, gle, prestalo je....
).
Idemo dalje, isti, provjereni dobavljač.
Sterimar. Impozantno punjenje - s 20 ml odmah prelazim na 100 ml! Fina friška morska voda iz francuskih dubina, daleko od Nice i Cannesa, ali izgleda da jahta s koje su kantom grabili ovu vodurinu nije ispustila dovoljno koke. Ili čega već. Čista vodica!
Operil odbijam u startu. Već mi je dobro poznat. Nakon početne euforije, slijedi teško skidanje s njega. I još gore stanje nego prije njega. Ne, ne želim to smeće! 
Sjani šareni prospektić, evo nečeg novog! Sa 100 ml spuštam se samo na 10 ml. Svaki pravi otrov toči se u malim bočicama! Sigurno će to biti to! Olynth. Već samo ime nagovješta svjež zrak kao s vrha Olimpa!
Ali ne.... Pa teta dealerica, pa nemam ja hunjavicu, samo mi je nos zacementiran, uskoro ću ga odrezati kao Michael Jackson, ukoliko ga nešto ne otvori....
Tražim vadičep za butelje po stanu. A možda da probam s onom gumom za odštopavanje lavaboa? 
Dobro staro inhaliranje. Ručnik na glavu, vruća voda, par kapi Tusola. Nakon njega prodišem na pola!
Odlazim ovlaštenom dealeru, doktorici, po "nešto na recept". Pun mi je nos svega! 
Nevoljko mi daje Tafen (za kojeg sam već čula da se spominje među teškim ovisnicima). Pazi, to ti je kor-ti-ko-ste-ro-id, šapće....
Hej, jel to znači da sam sad na steroidima? Hoće li mi sad narasti bicepsi i tricepsi? Ili brkovi, pa ću izgledati kao bacačica diska iz bivšeg DDRa?
Sa zebnjom udišem prve kapi. Jedna, već odavno navučena, upozorila me da peče, pika, kao stotinu iglica u sinusima.... Čekam. Čekam. Ništa.
Niš-ta! Ma kako ništa? Hoću i ja iglice, hoću i ja trnce, prevara!
I dalje izgledam kao razjareni bik (nosnice širom razmaknute, ali služe samo kao ne-estetski dodatak. Zrak udišem na usta) koji se upravo potukao s krdom bivola (moj nikad-mali-nosić sad izgleda kao nosina Bantu-crnca. Pardon. Bantu-obojenog.)
U nosu mi je već ranica (ma ne ona kakva se dobiva kod AIDSa... Ili? ), ispod nosa prhut od spaljene kože.
ŽELIM DISATI!!!
